Setuš je najjužnije selo u župi Martinska Ves i jedno od najstarijih na širem sisačkom području. Smatra se da porijeklo imena Setuš dolazi od latinske riječi sittus, što u prijevodu znači utvrda, tj. mjesto.
Naime, u rimsko doba postojala je na mjestu današnjeg Setuša predstraža (utvrda) iz koje su rimski vojnici nadgledali okolno močvarno i šumovito područje te čuvali rimsku Sisciju od provale barbara sa sjevera i istoka.
Položaj za utvrdu bio je iznimno dobar jer je bio na najuzvišenijem mjestu od svih okolnih sela (oko 97 m nadmorske visine), što je omogućavalo dobru preglednost teritorija.
Nakon propasti Rimskog Carstva i dugog razdoblja srednjega vijeka utvrda je vjerojatno bila pusta, sve dok ju početkom novog vijeka nije naselila mađarska velikaška obitelj Erdődy.
Oni sa sobom dovode kmetove (npr. Maderić) i od tada započinje povijest suvremenog Setuša i njegov razvoj sve do današnjih dana.
Zbog provale Turaka u Posavinu i Turopolje, dio hrvatskog stanovništva s okupiranog područja bježi na slobodni hrvatski teritorij Martinske Posavine i nastanjuje se u Setušu.
O tome nam zorno svjedoče prezimena Sokolović, Murat i dr. Zbog blizine Siscije i pograničnog područja s Osmanskim carstvom, setuški seljaci kmetovi većinom su uživali status vojnika – graničara, što je za njih značilo olakotnu okolnost jer su zbog svojih vojničkih dužnosti bili oslobođeni davanja velikog dijela feudalnih obaveza prema vlastelinu (tlaka, novac, lukno, desetina i dr.). Obitelj Erdődy, koja je uz setušku plemenitašku obiteljsku lozu Sokolović bila vlasnik cjelokupnog setuškog selišta i okolnog područja, nastojala im je oduzeti i što je moguće više smanjiti te povlastice kako bi ih što više iskoristila. Medutim, zbog snažnog otpora seljaka – graničara, u tome je samo djelomično uspjela.
Nestankom turske opasnosti u XVIII. stoljeću Setuš se vrača mirnijem životu, a većina seljaka ponovno postaju kmetovi. Erdődy sada veliku pažnju polažu gradnji kurija i kapelica, pa u neposrednoj blizini Setuša podižu ciglane u kojima se proizvodila cigla od gline i ilovače
(danas su poznata četiri takva lokaliteta).
Kapela Presvetog Trojstva, Setuš. Sagrađena 1973. na inicijativu župnika Franje Talana.
Početkom XIX. stoljeća i uspostavom Ilirskih provincija, Francuzi osnivaju carinarnicu (Harmica) na prijelazu preko Save između Setuša i Ljubljanice, što je označilo dodatnu otežanu okolnost za domaće stanovništvo zbog nemogućnosti svojevoljnog prijelaza preko Save i odlaska na područje Ljubljanice gdje je posjedovalo zemlju i livade.
Ukidanjem kmetstva 1848. godine seljaci – kmetovi postaju slobodni, ali bez ikakvih sredstava za obradu zemlje. Stoga su se na ovom području razvili novi društveni odnosi između seljaštva i povlaštenih slojeva društva. Naime, seljaci su od, sada već bivših vlastelina, posuđivali životinje (volove i konje) na uzdržavanje preko zime, tako da su na proljeće dobivali pravo da s njima obraduju zemlju. To je bila tzv. »plaća na hranu«, a karakteristična je bila, na samo za setuško i ljubljaničko područje, nego i za susjedna sela.
Početkom XX. st., tj. 1904. god. ljubljanička grofovska kurija prodana je i raseljena, a od njene cigle izgrađena je zgrada pučke škole u Setušu koja i danas služi kao školska zgrada. Godine 1919. u Setušu je osnovana Seljačka zadruga, a 1920. Hrvatska seljačka čitaonica.
Godine 1973. izgrađena je kapelica Presvetog Trojstva na inicijativu župnika Franje Talana, a 1984. osnovano je filijalno groblje. Setuš je smješten na lijevoj obali Save i izrazito je pravilne strukture, kuća poredanih u pravilnom nizu uz prometnicu. Zbog neasfaltirane ceste prema Mahovu sve do 2005. godine te vrlo lošeg stanja prometnice s kojom je povezan sa Siskom, Setuš je bio prometno vrlo izolirano selo. Ovo mjesto karakterizira velik broj prekrasnih starih drvenih kuća koje su, nažalost, osuđene na polagano propadanje zbog mnoštva staračkih domaćinstava.
Autor teksta: Domagoj Sremić, dr.sc.
Foto: Kapela Sv. Trojstva – Stjepan Vego
Video: Goran Jurić, 2015.
