Desno Željezno najsjevernije je selo u župi Martinska Ves. Smješteno je na desnoj obali Save, 6 km udaljeno od Desne Martinske Vesi, odnosno 19 km od Siska. Točno vrijeme nastanka ovoga mjesta ne možemo sa sigurnošću procijeniti, no svakako je to moralo biti početkom novoga vijeka (XV./XVI. st.), jer ga anali izričito spominju u posavskim bunama u XVII. stoljeću pod imenom »Selezno«. Ovaj naziv nosi sve do polovice XIX. st., jer je i na službenim kartama Habsburške Monarhije označeno pod tim imenom.
U prošlosti su za Desno Željezno bile karakteristične najveće obitelji u Martinskoj Posavini (tzv. zadružne obitelji), čija su domaćinstva u prosjeku brojila 24 člana svih dobnih skupina. U takvim se obiteljima nametala potreba stroge podjele rada, a na čelu je bio glavar obitelji, najčešće muškarac zrele dobi. I dok je u takvim obiteljima u prošlosti cvjetao život, danas je demografska slika Željeznog sasvim drukčija – prevladavanje većinom staračkih domaćinstava s dva do tri člana. Prezimena »železenskih« obiteljskih zadruga bila su: Caren, Fiolić, Hajdinović, Kuraber, Marčec, Plavec, Pokas, Posilović, Požgajec, Tortić, Tustec i dr. Desno Željezno većim dijelom izdužilo se na tzv. gredi (malo povišenijem i izdignutijem mjestu) na vrhu savskog meandra pa su zbog toga kuće djelomično zaštićene od poplava. Veći dio sela izdužen je uz korito Save, a manji dio prometnicom okomito usmjeren na glavnu liniju naseljavanja.
U Desnom Željeznom osnovana je 1917. godine područna škola (pučka učiona), a 1939. izgrađen je “Hrvatski seljački prosvietni dom” (danas zgrada DruŠtvenog doma), sa zadaćom okupljanja i kulturnog uzdizanja »železenske« seljačke mladeži. Središtem mjesta danas dominira kapela sv. Roka izgradena 1903. godine na inicijativu zagrebačkog nadbiskupa Jurja Posilovića čiji je otac rodom bio iz Desnog Željeznog.
Autor teksta: Domagoj Sremić, dr.sc.
Foto: G. Jurić
Autorska prava: Općina Martinska Ves
