Gospodin Mladen Legin rođen je 9. rujna 1966. godine u Sisku, sin Ivana i Pavice rod. Marinčić. Uz Mladena i brata Tihomira, njegova obitelj je živjela u selu Žirčica. Gospodin Legin bio je Hrvat i rimokatolik. Osnovnu školu je završio u Tišini Desnoj i Sisku, dok je srednju školu usmjerenog obrazovanja također pohađao u Sisku. Dodatno, osposobio se za mehaničara preciznih strojeva.
Gospodin Legin sklopio je brak s Jadrankom Legin, rođ. Tovernić, s kojom je imao dvoje djece. Njegova kći Jelena rođena je 2. prosinca 1989., a sin Mladen 19. studenoga 1991. godine.
Istaknuvši svoju pripadnost domovini, Gospodin Legin pristupio je pričuvnom sastavu MUP-a 16. listopada 1990. godine, a 26. lipnja 1991. postao je pripadnikom 2. satnije 57. samostalnog bataljuna. Od 28. srpnja 1991. postao je dio 2. “A” brigade Zbora narodne garde, gdje je dosegao čin poručnika i obavljao dužnost zamjenika zapovjednika satnije.
Nažalost, Mladen Legin poginuo je 28. kolovoza 1991. godine tijekom granatiranja Sunje od strane srpskih pobunjenika i tzv. JNA. Sahranjen je na mjesnom groblju u Martinskoj Vesi.
U znak poštovanja prema hrabrom junaku, odlukom Predsjednika Republike Hrvatske posmrtno mu je dodijeljen čin pukovnika. Također, odlikovan je odličjem Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom i ugraviranom posvetom “Navik on živi ki zgine pošteno”, kao znakom vječnog spomena na poginulog junaka koji je svoj život položio za hrvatsku državu u ratu. Dodijeljena mu je i Spomenica Domovinskog rata 1990. – 1992. kao znak priznanja za njegovu žrtvu i hrabrost u obrani domovine.
Marijan Celjak, po činu brigadir Hrvatske vojske, rođen je u Strelečkom kraj Siska, dana 1. svibnja 1957.
Sin gospodina Matije i gospođe Ruže rođene Kolobarić. Marijan Celjak je svoje obrazovanje stekao u osnovnoj i srednjoj školi u Sisku. Prije izbijanja Domovinskog rata, bio je djelatnik Termoelektrane Sisak.
Posebno se istaknuo kao osnivač prvih nenaoružanih odreda i dragovoljačkih postrojbi Zbora narodne garde te kao jedan od ključnih osnivača i prvi dozapovjednik 57. samostalnog dobrovoljačkog bataljuna pričuvnog sastava Zbora narodne garde u Sisku.
Nakon organiziranja satnije 57. samostalnog artiljerijskog mješovitog bataljuna, preuzeo je odgovornost za uspostavu obrambene crte oko Siska na pravcima Pokuplje-Turopolje, Posavina-Sisak, Sunja, Dubica-Cerovljani-Kostajnica, Petrinja i Glina.
Njegova posvećenost i hrabrost dolaze do izražaja u pregovorima, posebice tijekom predaje vojarne Barutana te raketne baze Žažina i radarske baze Šašna Greda. U tijeku pregovora u vojarni Žažina, bio je privremeno zarobljen, a tragajući za mirnim rješenjima oko predaje vojno-raketne baze Šašna Greda, nažalost je izgubio život kao vođa pregovaračkog tima Hrvatskih oružanih snaga.
Nakon njegove tragične pogiblje, počast njegovom djelu i predanosti odana je nazivom 57. SAMB “Marijan Celjak”, kasnije preimenovane u “57. brigadu Marijan Celjak”. Posmrtno mu je dodijeljeno više vojnih i civilnih priznanja, uključujući Spomenicu Domovinskog rata i odličje Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana sa zlatnim pleterom. Također, Marijan Celjak je promaknut u čin brigadira Hrvatske vojske za njegov iznimni doprinos.
Marijan Celjak je također ostavio trag u političkom životu, budući da je bio jedan od osnivača HDZ-a u Sisku 1989. godine. Njegova iznimna predanost i zauzetost za boljitak zajednice prepoznata je dodjelom imena “Ulice Marijana Celjaka” koja povezuje Sisak i općinu Martinska Ves.
U znak poštovanja, brigadiru Marijanu Celjaku dodijeljena su brojna priznanja:
– Spomenica Domovinskog rata
– Čin Pričuvnog Brigadira
– Orden Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana
– Redom kneza Domagoja s ogrlicom
– Redom Bana Jelačića
– Nagrada grada Siska za životno djelo-posthumno
– Poveljom zahvalnosti Sisačko-moslavačke županije.
Gospodin Josip Turek rođen je 16. srpnja 1949. u Tišini Kaptolskoj. Bio je sin Josipa i Mare Turek rođ. Pavlenić te je imao dvojicu braće, Ivana i Stevu, te sestru Jagicu. Po narodnosti, bio je Hrvat, a po vjeroispovijesti, rimokatolik. Živio je u Tišini Kaptolskoj, kbr. 55, gdje je i završio osnovnu školu.
Zaposlio se 1971. godine kao radnik u poduzeću Vatrostalna, pogonu MK željezare Sisak. Nakon toga, od 1982. do lipnja 1991., radio je u gradskom poduzeću Komunalac u Sisku. Međutim, nesebično je krenuo u Domovinski rat te sudjelovao u obrani domovine. Bio je oženjen Baricom Turek rod. Kapac i otac dvoje djece – kćeri Marine, rođene 19. svibnja 1971., i sina Maria, rođenog 17. veljače 1978. godine.
Tijekom slobodnog vremena, bavio se športom, a posebno je bio angažiran kao voditelj i trener ŽNK Strelečko. Bio je i član DVD-a te je bio jedan od osnivača mjesne organizacije HDZ-a.
Josip je hrabro djelovao kao pripadnik seoskih straža. U lipnju 1991. godine, otišao je na prvu crtu bojišnice u Komarevo kao pripadnik 57. samostalnog bataljuna. Nažalost, poginuo je 19. rujna 1991. u Petrinji. Sahranjen je na mjesnom groblju u Strelečkom.
Posmrtno mu je dodijeljen čin satnika odlukom Predsjednika Republike Hrvatske, kao priznanje za hrabrost i predanost u obrani domovine. Također, posthumno je odlikovan odličjem Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlačenim pleterom i ugraviranom posvetom “Navik on živi ki zgine pošteno”, kao znakom vječnog spomena na poginulog za hrvatsku državu u ratu. Bio je također odlikovan Spomenicom Domovinskog rata 1990.-1992. kao priznanje za njegov doprinos u obrani domovine u vremenima izazova i opasnosti.
Gospodin Slavko Vukić rođen je 11. kolovoza 1960. godine u Sisku, kao sin Đure i Marice rod. Frštek. Bio je Hrvat i rimokatolik. Stanovao je u Trebarjevu Desnom, zajedno s roditeljima i bratom Zlatkom. Osnovnu školu završio je u obližnjoj Martinskoj Vesi.
Nakon toga, pohađao je Srednju školu usmjerenog obrazovanja Rade Končar u Zagrebu i stekao zvanje elektrotehničara. Godine 1982. zaposlio se u INI-Rafineriji nafte Sisak, gdje je radio na radnom mjestu KV dežurnog električara. Ustrajno je studirao uz rad i diplomirao, stekavši višu stručnu spremu i zvanje inženjera. Aktivno se angažirao kao član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Trebarjevo i igrao je nogomet za NK Trebarjevo. Tijekom 1990./1991., bio je u Narodnoj zaštiti te je bio član HDZ-a.
Volontirajući, 23. rujna 1991. godine, pridružio se 57. samostalnom bataljunu Zbora narodne garde. Hrabro je služio na prvoj crti u 130. bojišnici u selu Komarevo, nedaleko od Siska. Nažalost, 5. prosinca 1991., tijekom neprijateljskog granatiranja, teško je ranjen. Brzo je prevezen u sisačku bolnicu, a potom u bolnicu Rebro u Zagrebu. Unatoč svim naporima liječnika, preminuo je od posljedica ranjavanja 11. prosinca 1991. godine. Sahranjen je na župnom groblju u Martinskoj Vesi.
Za njegovu hrabrost i žrtvu u Domovinskom ratu, posmrtno mu je dodijeljen čin bojnika odlukom Predsjednika Republike Hrvatske. Također, odlikovan je odličjem Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom i ugraviranom posvetom “Navik on živi ki zgine pošteno”, kao znak vječnog spomena na junaka koji je dao svoj život za hrvatsku državu u ratu. Dodijeljena mu je i Spomenica Domovinskog rata 1990. – 1992. kao posebno priznanje za njegovu hrabrost i doprinos u obrani domovine.
Gospodin Zlatko Hajenić rođen je 19. rujna 1967. godine u Martinskoj Vesi, kao sin Ivana i Mare Hajenić rođ. Ivšek. Imajući sestru Janicu i brata Josipa, bio je Hrvat po narodnosti i rimokatolik po vjeri. Osnovnu školu uspješno je završio u Martinskoj Vesi, dok je srednju školu pohađao u Sisku. Nije bio oženjen.
Karijeru je započeo 1986. godine u poduzeću Metalotehna Sisak, gdje je radio sve do svog pristupanja u pričuvni sastav MUP-a. Bio je član HDZ-a. U slobodno vrijeme, posvećivao se roditeljima pomažući im u poljoprivrednim poslovima, posebno brinući o uzgoju konja.
Gospodin Hajenić je bio pripadnik pričuvnog sastava MUP-a, Policijske uprave Sisak, a od 26. lipnja 1991. postao je dio 57. samostalnog bataljuna. Tijekom srpnja 1991. godine, postao je pripadnik I. satnije, 2. pješačke bojne, 2. „A” brigade Zbora narodne garde. U veljači 1992. preuzeo je dužnost zapovjednika samostalnog izviđačkog voda.
Nažalost, 13. ožujka 1992. godine, Zlatko Hajenić poginuo je u Sunji tijekom obnašanja vojne službe. Sahranjen je na mjesnom groblju u Maninskoj Vesi.
Za hrabrost i žrtvu koju je dao u Domovinskom ratu, posmrtno mu je dodijeljen čin bojnika odlukom Predsjednika Republike Hrvatske. Također, odlikovan je odličjem Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom i ugraviranom posvetom “Navik on živi ki zgine pošteno”, što predstavlja časni znak vječnog spomena na junaka koji je položio život za hrvatsku državu u ratu. Dodijeljena mu je i Spomenica Domovinskog rata 1990. – 1992. U znak priznanja, 2. gardijska brigada Grom dodijelila mu je brigadnu plaketu Grom, dok mu je Županija sisačko-moslavačka dodijelila Povelju zahvalnosti. HDZ Sisak također mu je dodijelio Spomenicu kao izraz priznanja.
Gospodin Miodrag Krunić rođen je 14. lipnja 1970. u Sisku. Sin je Marka i Slavice Krunić, rod. Malović. ObiteIj Krunić je prebivala u Žirčici. Miodrag je završio osnovnu i srednju školu u Sisku. Po narodnosti je bio Hrvat, a po vjeroispovijesti pripadao rimokatoličkoj vjeri. Nije bio zaposlen, no bavio se sportskim aktivnostima, igrao je nogomet za NK Segesta u Sisku. Također je bio član Dobrovoljnog vatrogasnog društva.
Miodrag Krunić je od 1991. godine bio pripadnik 2. “A” gardijske brigade. Nažalost, tragično je izgubio život 3. svibnja 1992. na južnom bojištu. Nakon završetka rata, njegovi su posmrtni ostaci ekshumirani i prevezeni na postupak identifikacije u Zagreb. Nakon uspješno provedene identifikacije, 25. studenog 1999., sahranjen je 3. prosinca 1999. na gradskom groblju Viktorovac u Sisku.
Za njegovo iznimno junaštvo, Predsjednik Republike Hrvatske je posmrtno dodijelio čin satnika. Također je odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom i ugraviranom posvetom “Navik on živi ki zgine pošteno” – časnim znakom vječnog spomena na hrabrog junaka koji je položio svoj život za hrvatsku državu u ratu. Dobio je i Spomenicu Domovinskog rata 1990. – 1992. te mu je uručena zlatna plaketa 2. “A” gardijske brigade Grom kao priznanje za izvanredan doprinos i hrabrost.
Gospodin Ivan Biškupović rođen je 23. svibnja 1958. godine u Luki Lijevoj, kao sin Stjepana i Marice Biškupović rođ. Pokasić. Imao je sestru Miricu. Bio je Hrvat po narodnosti i rimokatolik po vjeri. Osnovnu školu završio je u Martinskoj Vesi Desnoj i odlučio ostati živjeti na selu.
Tijekom svog života, neko vrijeme je radio u tvornici konfekcije Siscia te u MK Željezara Sisak. Postao je pripadnik 120. brigade Ban Toma Bakač. Nažalost, 7. kolovoza 1992. godine, tragično je preminuo nesretnim slučajem u Luki Lijevoj. Pokopan je na mjesnom groblju u Martinskoj Vesi 10. kolovoza 1992. godine.
Za hrabrost i doprinos u Domovinskom ratu, posmrtno mu je dodijeljen časnički čin i odlikovan odličjem Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom i ugraviranom posvetom “Navik on živi ki zgine pošteno”. To predstavlja časni znak vječnog spomena na junaka koji je položio svoj život za hrvatsku državu u ratu. Dodijeljena mu je također Spomenica Domovinskog rata 1990.-1992.
Sestra Mirica, koja danas živi u Desnom Željeznom, čuva njegova odličja s počašću i ponosom.
Gospodin Tihomir Cindrić rođen je u Sisku, 8. travnja 1973. godine. Bio je sin Josipa i Ljubice rođ. Jakopović. Po narodnosti je bio Hrvat, a po vjeroispovijesti rimokatolik. Živio je u Boku Palanječkom pokraj Siska, zajedno s roditeljima i bratom Željkom. Osnovnu i srednju školu uspješno je završio u Sisku.
Nakon završetka školovanja, Tihomir Cindrić pridružio se Dobrovoljnom vatrogasnom društvu u Boku, čime je pokazao svoju spremnost za aktivno sudjelovanje u zajednici. Potom je unovačen u Hrvatsku vojsku te je od 18. siječnja 1993. godine služio vojni rok u Koprivnici. Zatim je premješten u Gospić 15. svibnja 1993., a nakon tri mjeseca došao je u Sisak, gdje je postao djelatni vojnik 2. “A” gardijske brigade Grom na temelju zaključenog ugovora.
Nažalost, Tihomir Cindrić izgubio je svoj život na samom početku vojno-redarstvene oslobodilačke akcije Oluja, 4. kolovoza 1995. u selu Moščenica kraj Petrinje. Sahranjen je na mjesnom groblju u Boku Palanječkom. Nakon njegove hrabre pogibije, Predsjednik Republike Hrvatske dodijelio mu je posthumno čin narednika, kao i odličje Red Nikole Šubića Zrinskog za iznimni pothvat. Također, odlikovan je odličjem Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frakopana s pozlačenim pleterom i ugraviranom posvetom “Navik on živi ki zgine pošteno,” što predstavlja vječni spomen na njegovu hrabrost i žrtvu za hrvatsku državu tijekom rata. Dodijeljena mu je i medalja Oluja za sudjelovanje u istoimenoj vojno-redarstvenoj oslobodilačkoj akciji, te je zaslužio zlatnu plaketu gardijske brigade Grom.
Gospodin Miroslav Matleković rođen je 4. studenoga 1972. godine u Sisku, sin Đure i Katice rođ. Maren. Bio je Hrvat po narodnosti i rimokatolik po vjeroispovijesti. Imao je mlađeg brata Ivicu. Osnovnu školu je završio u Martinskoj Vesi, dok je srednju školu usmjerenog obrazovanja, kojom je stekao zvanje stručnog metalurga, pohađao u Sisku. Nakon školovanja, zaposlio se u MK željezara Sisak.
Gospodin Matleković je također bio aktivan u sportskim i društvenim aktivnostima. Igrao je nogomet u lokalnom NK Mahovo, čije igralište danas nosi njegovo ime. Također je bio član DVD-a Mahovo. Kao osoba koja je cijenila svoj domovinski identitet, pripadao je mladeži Hrvatske demokratske zajednice, ogranak Mahovo.
Od 13. siječnja 1995. godine, Miroslav Matleković služio je u postrojbama Hrvatske vojske, postavši pripadnik 57. brigade HV pod zapovjedništvom Marijana Celjaka. Nažalost, prvi dan vojno-redarstvene akcije Oluja, 4. kolovoza 1995., poginuo je tijekom granatiranja položaja svoje postrojbe u Klobučaku. Sahranjen je na mjesnom groblju u Martinskoj Vesi.
Za svoju hrabru žrtvu, Miroslavu Matlekoviću je posthumno dodijeljen čin časničkog namjesnika odlukom Predsjednika Republike Hrvatske. Također, odlikovan je odličjem Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom i ugraviranom posvetom “Navik on živi ki zgine pošteno,” što predstavlja časni znak vječnog spomena na njega kao junaka koji je dao život za hrvatsku državu u ratu. Dodijeljena mu je i medalja Oluja za sudjelovanje u istoimenoj vojno-redarstvenoj akciji. Također, Županija sisačko-moslavačka dodijelila mu je Povelju zahvalnosti kao znak priznanja i poštovanja za njegovu hrabrost i žrtvu.
Gospodin Damir Neđeral rođen je 7. svibnja 1964. godine u Sisku, kao sin Josipa i Jagice rođ. Mađarić. Bio je Hrvat po narodnosti i rimokatolik po vjeri. Njegova obitelj živjela je u selu Setuš, gdje je Damir imao sestru Katicu. Osnovnu školu završio je u Setušu, a srednju školu usmjerenog obrazovanja završio je u Sisku.
Nakon školovanja, zaposlio se u MK Željezara. Godine 1991. prelazi u Medicinski centar Sisak, gdje je radio kao vozač u službi Hitne pomoći. Bio je oženjen Željkicom Neđeral rod. Matleković te je bio ponosni otac dvoje djece – sina Roberta, rođenog 23. studenoga 1992., i kćeri Elizabete, rođene 19. kolovoza 1995. godine.
Damir je bio vrlo aktivan u svom selu. Bio je član DVD-a Setuš i igrao je nogomet za NK Borac iz svog sela. Također, bio je član HDZ-a.
Nažalost, poginuo je 4. kolovoza 1995. na samom početku vojno-redarstvene akcije Oluja dok je spašavao ranjenike s ekipom službe Hitne pomoći. Posmrtno je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata 1990.-1992. kao priznanje za njegov hrabar i nesebičan doprinos u obrani domovine.
NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA
Općina Martinska Ves – 2023.
