Stjepan Radić (1871- 1928)
Hrvatski političar Stjepan Radić je rođen u mjestu Trebarjevo Desno u 11. lipnja 1871. U obitelji kolara Imbre Radića bilo je 11 djece, a sam Stjepan bio je deveto po redu dijete. Majka (rođ. Posilović) bila je pametna i hrabra žena. Kao mladu djevojku seoski starješina htio ju je udraditi batinom jer je prekasno došla raditi. Ona je starješini batinu istrgla iz ruku i potrgala. Zbog toga je osuđena na devet dana zatvora. Nakon izlaska iz zatvora uputila se banu Mažuraniću koju ju je primio i saslušao te nakon toga seoskog starješinu raziješio dužnosti. No, tu njezinoj hrabrosti i odlučnosti nije bio kraj jer je jednom prilikom otišla u Beč kada bi pred carem Franjom Josipom I zatražila da njezin najstariji sin Andrija bude pušten iz vojske i pomogne ocu prehranjivati mnogobrojnu obitelj. Javno se suprostavila i zagrebačkom velikom županu Stjepanu Kovačeviću prilikom njegova posjeta martinskoveškoj župi, između ostalog, upitavši ga kako je u Hrvatskom Saboru mogao reći da ima dvije domovine – Ugarsku i Hrvatsku, “kada je domovina isto što i mati, a svaki čovjek može imati samo jednu mater”.
Mladi Stjepan osnovnu je školu pohađao u susjednom, tri kilometra udaljenom, selu Martinska Ves. Roditelji nisu bili za to da nastavi školovanje i upiše gimnaziju u Zagrebu jer je od rođenja bio kratkovidan. Ipak silno se želio školovati te je nagovorio tri godine starijeg brata Antu da mu pomogne u toj nakani. Tako je Ante mlađem bratu prvu godinu školovanja plaćao stan, a Zagrebačko društvo čovječnosti davalo mu je objed u pučkoj kuhinji.
Na temelji odličnih ocjena i uzornog vladanja zagrebačko Nabiskupsko sirotiše ponudilo je mladom Radiću smještaj. No, uskoro je došao u sukob s voditeljem sirotišta koji je tjerao mlađe učenike da starijima čiste cipele, a na što je Radić rekao da hoće ukoliko ih zamole. Zbog toga mu je voditelj udario šamar, a mladi Radić vratio mu je istom mjerom. Stvar je došla do ravnatelja sirotiša Krapca koji je smijenio voditelja, a budućeg narodnog tribuna predložio nabiskupu Mihaloviću za otpust iz sirotiša na temelju svjedodžbe okuliste Jakopovića prema kojem je Radić imao za 2-3 godine oslijepiti. Nadbiskup nije uvažio sugestiju ravnatelja i Radić je nastavio školovanje.
Nakon završene treće godine gimnazijskog školovanja (1886.) odlučio je putovati. Na put je krenuo sam iz Zagreba do Koprivnice te potom Podravinom i Podunavljem do Zemuna i Beograda. Vraćao se Posavinom te preko Siska u Zagreb. O svom putovanju vodio je dnevnik u koji je bilježio “što narod misli o gospodi i o vladi i kakvo je seljačko gospodarstvo u kojem kraju, kakve su škole i putovi”. Tada je odlučio posvetiti se politici.
Otac je šuteći pristao, a majka je bila oduševljena savjetovavši ga, između ostalog, da neka “ne bude ni pop ni fiškal, jer da fiškal mora iz pravoga načiniti krivoga, i obratno, a popov džep nema dna”. Poslije praznika nastavio je školovanje, ali slijedile su nove nevolje. Ovaj puta s razrednikom koji je znao tući učenike, a mladi Radić smatrao je svojom dužnošću braniti ih.
Stvar je opet došla pred ravnatelja koji mu je priznao da ima pravo, ali i savjetovao da napusti zagrebačku gimnaziju. Stoga je školovanje nastavio u rakovačkoj Realnoj gimnaziji (okolica Karlovca). Nakon godine dana vratio se u Zagreb jer su uvjeti u rakovačkoj gimnaziji bili gori od onih u zagrebačkoj.
Nakon završenog petog razreda gimnazije odlučio se na novo putovanje. Ovaj puta proputovao je Štajersku, Korušku, najveći dio Kranjske, Gradišku i Goricu te se preko Trsta i Hrvatskog primorja vratio u Zagreb.
Polovicom travnja 1888. ban Khuen-Hedervary ukino je hrvatsku operu što je Radića posebno ogorčilo te je odlučio nekako iskazati svoj revolt. Iste godine (30. travnja) posljednji se put prikazivala opera Ivana Zajca Nikola Zrinjski i u jednom dijelu trećeg čina paša Sokolović nudi Zrinskom hrvatsku krunu u sultanovo ime ako mu preda Siget, a Zrinski odgovara: “Hrvatima ne treba kralja, Hrvatima ban je kralj!” Nakon tog prizora Radić ustaje i tri puta glasno viče: “Slava Zrinjskom, dolje tiran Hedervary!” Potom je uhapšen i priveden na saslušanje gdje mu je rečeno da će biti pušten ukoliko izjavi da je to kazao u oduševljenju predstavom. On je to odbio učiniti te je ostao u pritvoru da bi potom bio izveden pred sud. Na kraju sudskog procesa isključen iz svih srednjih škola i dosuđen mu je izgon iz Zagreba. Kako nije mogao biti u Zagrebu vratio se kući gdje je proboravio oko godinu dana.
U tih godinu dana radio je sve seljačke poslove i učio za maturu. U jesen 1890., zahvaljujući pomoći prijatelja, uspio je isposlovati odobrenje za polaganje mature koju je položio 1891. na Realnoj gimnaziji u Rakovici.
Poslije položene mature odlučio se na novo putovanje. Ovaj puta je krenuo preko Like u Dalmaciju došavši do Obrovca i potom do Metkovića. Odatle je pošao u Mostar gdje su ga neki Srbi, pred kojima je govorio s velikim oduševljenjem o izložbi Gospodarskog društva u Zagrebu, prijavili da širi hrvatsku propagandu. Zbog toga je nakratko opet završio u zatvoru te je osuđen na izgon iz Bosne i Hercegovine. Pod redarstvenom pratnjom vratio se parobrodom u Rijeku odakle je proputovao taj dio Hrvatskog primorja i Gorskog Kotara.
Na zagrebački Pravni fakultet upisuje se 1891. Dvije godine kasnije isključen je s fakulteta zbog javnog napada na bana Khuen-Hedervarya u Sisku (23. srpnja 1893) na proslavi tristogodišnjice pobjede bana Tome Bakača. Prije proslave dogovoreno da se ne drže zdravice pojedinim osobama, ali je mađaronski načelnik Fabac nazdravio Khuen-Hedervaryju. Na što je Radić prosvjedovao riječima: “Mi ovdje slavimo tristogodišnjicu pobjede hrvatskoga bana, a ne slavimo desetogodišnjice pašovanja madžarskoga husara, koji se sam u Saboru nazvao tim imenom i još rekao da se ponosi tim nazivom.” U jesen iste godine osuđen je na četiri mjeseca strogog zatvora i isključen s fakulteta. Vrijeme provedeno u zatvoru iskoristio je za učenje češkog jezika, a nakon puštanja iz zatvora uputio se u Prag. Tu u akademskom društvu Slavija drži tečajeve hrvatskog i ruskog jezika. Koncem 1894. upoznao je na jednom izletu svoju buduću suprugu, maturanticu učiteljske škole. S njoom se vjenčao u Pragu 1898. U jesen iste godine isključen je s praškog sveučilišta zbog sukoba s jednom policajcem, a povod sukobu bilo je raspuštanje studentske skupštine zbog toga što je jednom od govornika previše pljeskalo.
U jesen 1895. grupa hrvatskih studenata, među kojima i Stjepan Radić, organiziraju javno spaljivanje mađarske zastave u Zagrebu. Radića je dopao zadatak da zadrži zapovjednika redarstva Jovanovića. Studeni su uhvaćeni, među kojima i Radić te 19. studenog 1895. osuđeni. U zatvoru je ostao do 15. svibnja naredne godine, ali mu je onemogućen daljni studij na području Austro-Ugarske. Zato odlučuje otputovati u Rusiju gdje se spremala krunidba cara Nikole II. No, putem je skrenuo u istočnu Moravsku da se na jednoj želježničkoj stanici vidi sa svojom zaručnicom, tada učiteljicom u jednom gorskom moravskom seocetu. Zbog toga je zakasnio na krunidbu gdje je došlo do komešanja gomile te je smrtno stradalo oko 10 tisuća ljudi, a teško je ranjeno još i više.
Saznavši da u Parizu postoji Slobodna škola političkih znanosti odlučuje otići u Francusku. Krajem siječnja 1897. dolazi u Pariz i u jesen iste godine upisuje se na spomenutu političku školu. Naredne godine doznaje da je njegova zaručnica dobila posao učiteljice u Pragu, odakle je i bila rodom. Bojeći se da će njezina rodbina biti protiv njihove veze zbog odlučuje se vjenačni s njom u Pragu (23. rujna 1898.). Iz Češke sa suprugom dolazi u svoj rodni zavičaj gdje baš nije dočekan s oduševljenjem jer su se rodbina i prijatelji bojali da će nekom od njih pasti na teret jer niti je svršio škole niti imao kakvo zaposlenje. Zato čvrsto odlučuje dovršiti školovanje u Parizu i 1899. putuje u Pariz sa suprugom. Živjeći u oskudici, a počesto i gladan, u pet mjeseci završava akademsko školovanje.
Po završetku školovanja dolazi u Prag (1899.). Tu stanuje u susjedstvu budućeg predsjednika Čehoslovačke Massaryka, tada sveučilišnog profesora i s njim se sprijateljuje. Piše brojnim češkim listovima, a jedno je vrijeme i član redakcije tjednika Samostalnost u kojem se bavi vanjskom politikom. Osim u novinama piše i nekoliko knjiga na češkom jeziku (Suvremena Hrvatska, Slobodna škola političkih znanosti u Parizu, Južni Slaveni, Razmišljaji iz međunarodne politike). U tome je toliko uspješan da ga je najstarije češko književno društvo Svatobor priznalo za češkog književnika. Kada je počeo pisati za časopis Radikalni listy od redarstva dobiva nalog da smjesta napusti Prag i austrijsku polovicu Austro-Ugarske. Odlučuje otići u Zemun gdje je bio balkanski dopisnik za neke češke, francuske i ruske listove. U Zemunu boravi oko godinu i pol dana. U Beograd odlazi rijetko jer teško dobiva dozvolu za prijelaz, ali sklapa kontakte sa srbijanskim političarima i tiska članke u Srpskom književnom glasniku. Vladajući srbijanski političari nagovaraju da stupi u srbijansku diplomatsku službu, ali on to odbija. U Zemunu piše knjižicu Kako ćemo iz našeg zla u dobro koje se smatra jezgrom socijalnog programa budućeg HSS-a. Knjižicu je dao tiskati o svom trošku, a ubrzo po objavljivanju bila je zaplijenjena.
Početkom 1901. seli se u selo Konačnica kraj Daruvara. Tu provodi nekoliko mjeseci u velikoj oskudici. Jedno je vrijeme prije izbora i zatvoren jer je u nekim većim podravskim selima seljacima savjetovao da glasuju za oporbu. Nakon izbora Hrvatska ujedinjena opozicija izabire ga za svog tajnika (polovicom 1902.) i on se seli u Zagreb.
Od 1902. živi u Zagrebu i radi kao sekretar Hrvatske ujedinjene opozicije. Iste godine objavljuje knjigu Hrvati i Srbi u kojoj govori o međusobnim odnosima. Između ostalog u knjizi je napisao i ove retke: “Tim sramotnim pojavama izvor je baš u tome, što se misli, da se borba ima voditi do istrage (uništenja) vaše ili naše, a sve, gle, oko nas svjedoči, da se ta borba vodi do istrage vaše i naše… Zdrav razum svakog našeg seljanina, kojega još ne otrovasmo svojom ‘politikom’ sudit će o ovoj borbi ‘do istrage vaše ili naše’ kao o najstrašnijem zločinstvu, kao o pravom narodnom izdajstvu… danas samo kretenski um ili zločinačka duša može propovijedati srednjovječnu razornu plemensku mržnju… treba što prije pokazati, da ipak nismo tako besvijesna masa, da bi se u nas do vijeke mogao štrcati tuđinski otrov razdora i mržnje, da već jednom hoćemo i možemo biti narod bilo to s dva, pa i više ravnopravnih imena.”
U jesen 1902. objavljuje knjižicu Najjača stranka u Hrvatskoj u kojoj iznosi mišljenje da je najjača stranka hrvatsko seljaštvo kojeg treba organizirati kako bi imao i stvarni politički utjecaj. Kao i knjižica Kako ćemo iz našeg zla u dobro i ova knjižica je zaplijenjena. U jesen 1902. ponovno počinje tiskati mjesečnik Hrvatska misao, a ujedno je i glavni urednik lista. Prva tri dana rujna 1902. u Zagrebu izbijaju protusrpski prosvjedi izazvani člankom u zagrebačkom listu Srbobran, pretiskanom iz beogradskog lista Srpski književni glasnik pod naslovom Rat do istrage (uništenja). Radić je gledao iz svog stana kako je razbija trgovina jednog Srbina. Kada se razbijanje drugog dana nastavilo Radić je izašao pred narod i održao kratak govor: “Naši nam Srbi, doduše, svojim prkosom i svojim madžaronstvom dosta smetaju, ali oni su naša braća i zato nije čovječno, ni politički mudro, protiv njih ovako postupati. Mađari, naprotiv, s kojima imamo državnopravni ugovor, po kojemu u Hrvatskoj ima vladati samo hrvatski jezik i vijoriti se samo hrvatska zastava, krše taj ugovor i žele učiniti od nas Hrvata svoje roblje.
Ako, dakle, hoćete protestirati protiv bezakonja i nasilja, ima dosta prilike, na primjer na državnom kolodvoru, gdje su sve sami protuzakoniti mađarski natpisi. Vi, koliko vas ima, možete igrajući se skinuti sve one protuzakonite napise, metnuti ih u škrinju i poslati u Peštu Kossuthu i Tiszi da ih sebi objese na nos.” U prvi mah masa je htjela nasrnuti na Radića, ali su zatim neki mladići ipak uspjeli spriječiti napad. Razjarena masa potom je otišla na željeznički kolodvor skinuti mađarske natpise. Zbog ovog govora Radić je uhićen i nakon jednomjesečne istrage osuđen na šest mjeseci tamnice.
S bratom Antunom 1904. osniva HPSS (Hrvatska pučka seljačka stranka). Ta stranka na izborima za Hrvatski Sabor (1908.) dobiva devet mandata. Radić je izabran kao zastupnik u Hrvatski Sabor u izbornom kotaru Ludbreg. Zanimljivo je kako je pronalazio članove svoje stranke, on je to opisao ovako: “Ja sam, uz ostalo, spomenuo da sam, putujući hrvatskim zemljama, često pitao seosku djecu ima li u njihovu selu takav čovjek koji ni kod seoskoga Židova ne pije, niti se općinskoga bilježnika boji, a ufa se i popu prigovoriti, koji, nadalje, dobro gospodari i svačiju djecu voli. Kad su mi djeca poslije kratkog vijećanja otkrila takva čovjeka, ja bih pošao k njemu na konak, i ako sam vidio da je taj čovjek još i pismen, da je prijatelj škole i da njegova žena jede s njime za stolom, onda sam ga zabilježio kao budućega svoga suosnivača Seljačke stranke.” Po preporuci prijatelja Franje Sodomke, koji mu je savjetovao da se pored pisanja knjiga bavi i njihovom prodajom, osniva knjižaru i papirnicu pod nazivom Slavenska knjižara. U studenome 1991. počinje s radom, ali to se poklopilo s iznenadnim raspuštanjem Hrvatskog Sabora, nakon čega Radića uhićuje policija i odvodi ga u Osijek. U Osijeku ostaje do kolovoza 1912. kada je vraćen u Zagreb i uskoro pušten na slobodu. U to vrijeme Radićeva supruga rađa četvrto njihovo dijete tako da jedno vrijeme knjižaru vode Radić i njegove dvije kćerke – 12-godišnja Milica i 10-godišnja Mira. Potpuno nevin Radić opet završava u zatvoru nakon atentata na komesara Cuvaja. Optužen je za umiješanost u atentat za kojeg nije ni znao da će biti izveden niti je poznavao izvršitelja. Kako mu nisu mogli dokazati krivnju ponovno je na slobodi.
U studenome 1918. na sjednici Narodnog vijeća suprostavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Tada je izgovorio svoju čuvenu rečenicu: “Srljate kao guske u maglu.”
U veljači 1919. obraća se Mirovnoj konferenciji u Parizu Memorandumom u kome zahtijeva za hrvatski narod pravo na samodređenje i izražava želju da Hrvatska svojom slobodnom voljom stupi u ravnopravnu federativnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Od ožujka 1919. do studenog 1920. ponovo je u zatvoru ili pod istragom.
Amnestiran je na sam dan izbora za Konstituantu. Sada pod imenom Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) Radićeva stranka na izborima dobiva 50 mandata i tako postaje najveća hrvatska politička stranka.
U srpnju 1923. putuje u London, Beč i Moskvu gdje svoju stranku učlanjuje u Seljačku Internacionalu.
Po povratku u Zagrebu u siječnju 1925. uhićen je i predan sudu. Pušten je tek nakon što je njegova stranka
(27. ožujka 1925.) dala izjavu u beogradskoj Narodnoj skupštini da priznaje monarhiju, centralistički Vidovdanski ustav, postojeći državni poredak i to nakon što je HRSS promijenila ime u HSS (Hrvatska seljačka stranka).
Već u studenome (zbog nove orijentacije) Radić ulazi u Pašićevu vladu kao ministar prosvjete.
U veljači 1927. ponovo je u oporbi i tada sklapa koaliciju sa Samostalnom demokratskom strankom pod vodstvom Svetozara Pribičevića. Tako nastaje Seljačko-demokratska koalicija kojoj je Radić bio na čelu. Godinu dana kasnije (1928.) dobio je mandat ali nije sastavio vladu. Velikosrpski političari uviđaju da im Radić postaje opasan politički protivnik te organiziraju atentat na Radića i hrvatske zastupnike u Skupštini. Hicima iz revolvera dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić (20. svibnja 1928.) usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića i Đuru Basaričeka. Stjepna Radić je smrtno ranjen i bitku za život gubi 8. kolovoza iste godine.
Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj, a sahrani su nazočile tisuće ljudi.
Njegova nasilna smrt pretvorila je Stjepana Radića u hrvatsku političku ikonu u borbi za prava seljaka i radnika te slobodu hrvatskog naroda. Nakon njegove smrti broje političke opcije koristile su ga za svoje potrebe.
Tijekom 2. svjetskog rata u okviru hrvatskog partizanskog pokreta formirana je (1943.) brigada nazvana po Antunu i Stjepanu Radiću. Danas se portret Stjepana Radića nalazi na novčanici od 200 Kuna. Također brojne ulice, trgovi i udruge u hrvatskim mjestima nose ime Stjepana Radića ili braće Radić.
