Oj, Mahovo, selo zavijato, Momci srebro, a djevojke zlato!
Najstarija povijest Mahova, kao i porijeklo njegova imena, nije točno utvrđena. Selo je svakako postojalo već u kasnom srednjem vijeku (XV. st.), jer o tome svjedoče zapisi i isprave velikaške obitelji Erdődy i domaće plemenitaške obitelji Matleković. Najstarija do danas sačuvana isprava u kojoj se spominje Mahovo, isprava je Ladislava Erdődyja – velikog župana varaždinskog od 6. travnja 1511. godine u kojoj on uvažava molbu Valentina Matlekovića iz Mahova »vojvode od Posavine«, te mu daje »malo napušteno zemlje i selište«. Usput, Ladislav Erdődy određuje da se …»Valentin Matleković i njegovi nasljednici izuzimaju od službe koja se zove gospočina i da se od spomenutih selišta daje godišnje u grad Moslavinu jedan zlatni forint i svinjska desetina« Druga isprava koja svjedoči o stoljetnoj postojanosti Mahova isprava je o plemstvu obitelji Matleković, a datira iz 1628. god. U njoj car Ferdinand II. Habsburški potvrđuje plemićke povlastice obiteljskoj lozi Matleković zbog posebnih zasluga na vojnom i obrambenom području. Matlekovići u to ime dobivaju titule plemića, pravo na posjedovanje kmetova te pogodnosti oko plaćanja poreza.
Pretpostavlja se da je krajem XV. stoljeća zbog navale Turaka dio hrvatskog stanovništa s područja Bosne prebjegao u sjeverozapadne hrvatske krajeve, a nekoliko obitelji, među kojima i obiteljska loza Matlekovića, naselilo se upravo na području današnjeg Mahova i asimiliralo s domaćim stanovništvom. U današnjem predjelu Mahova, zvanom Goričica, nalaze se najvjerojatnije ostaci utvrde, tj. plemićke kurije koja je bila smještena na alodijalnom zemljištu, neposredno uz kmetsko naselje.
Mahovo se nalazi na lijevoj obali Save i jedino je selo u župi čiji smjer pružanja nije u skladu s njenim koritom, nego je malo odmaknuto od njega, a dio se pak pružio duž prometnice okomito na tok Save. Veći dio sela zavojitog je, gotovo polukružnog karaktera. To nas upućuje na pretpostavku da je vrlo vjerojatno u prošlosti Mahovo naseljavano uz vijugavi tok Save, što znači da je ona nekada bila neposredno uza selo. Naime, u skladu sa zakonitostima nizinskih rijeka, za pretpostaviti je da je Sava na području Mahova na najužem dijelu meandra (zavoja) presjekla svoj tok i formirala korito podalje od sela. U odsječenom dijelu meandra procesima zamuljivanja nastalo je plodno i ravno tlo koje danas stanovništvu služi za ispašu stoke, kao sportsko igralište i dr. Na nasipu koji je nekada dijelio naselje od Save napravljena je cesta koja je ondje ujedno i glavna prometnica.
Do osamdesetih godina XX. stoljeća Mahovo je u prometnom smislu bilo prilično izolirano jer nije bilo asfaltiranih prometnica. Krajem osamdesetih godina asfaltirana je cesta Martinska Ves Lijeva – Mahovo, čime je ono bolje povezano sa centrom župe i općine Martinska Ves.
Tek 2005. god. prometnica između Mahova i susjednog Setuša presvučena je asfaltom, što je omogućilo bržu i kvalitetniju komunikaciju između ta dva sela.
U tom nekada najbogatijem posavskom selu mnoštvo prelijepih posavskih drvenih kuća danas zjapi prazno zbog ubrzanog izumiranja žitelja. U zadnjih stotinu godina stanovništvo se prepolovilo, a u samo jednom desetljeću, tj. od 1991. do 2001. god. broj stanovnika smanjio se već za jednu četvrtinu.
Autor teksta: Domagoj Sremić, dr.sc.
Video: Goran Jurić, 2015.
Autorska prava: Općina Martinska Ves
